Raspored Studomat Nastavnici Kalendar Natječaji Mapa weba WebmailPrijava
  Početna   O Veleučilištu  Nastava  Događanja  Aktivnosti  Studenti  KvalitetaErasmus+  Dodatne povezniceUpisi
Cisterciti i škola ljubavi
Na Veleučilištu Lavoslava Ružičke u Vukovaru 14. ožujka 2007. održano je predavanje lic. theol. Henrika Ivana Damjanovića, nazvano Cisterciti i škola ljubavi. Predavanju su nazočili dekan, doc. dr. sc. Antun Pintarić, predavači, asistenti, studenti i ostali zainteresirani građani i predstavnici lokalnih medija. Nazočne je uvodno pozdravio dekan Veleučilišta, ukratko predstavivši predavača. Fra. Henrik Ivan Damjanović rođen je 1980., a djetinjstvo je proveo u Å titaru kraj Županje. Nakon mature na Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, stupio je u cistercitski red u Opatiji Wettingen-Mehrerau na Bodenskome jezeru u Austriji. Fra. Damjanović studirao je teologiju u Å vicarskoj, a potom magistrirao na Papinskome liturgijskom institutu u Rimu. Trenutačno se u Å vicarskoj priprema za studij molekularne biologije na ETH-u u Zürichu, na kojoj je radio i naš nobelovac Lavoslav Ružička. Predavač je na zanimljiv način predočio svoje razloge pristupanja cistercistkome redu, njihovu samotnjačkome životu u opatijama, te vremenu koje imaju za promišljanje sebe, Boga i ljubavi koja iz toga promišljanja proizlazi. Ta ljubav nije jednosmjerna, već se radi o stalnome čovjekovu putu do Boga, na kojemu se katkad dolazi i do granica. U nastavku predavanja uslijedila su pitanja nazočnih slušača. Inače, cisterciti, točnije cistercitski red (lat. Cistercienses), poznati su kao "bijeli monasi" po boji svojih svećeničkih halja, preko kojih redovito nose crni naramak ili pregaču. Riječ je o rimokatoličkome crkvenom redu zatvorenoga tipa, koji datira još od 11. st.: prva cistercitska opatija osnovana je 1098. u Francuskoj, a osnivač joj je Sv. Robert od Molesmea u Cîteauxu (odakle i polat. naziv). No za razmjerno brzo širenje toga reda u srednjovjekovlju (12. st.) zaslužna su druga dvojica redovnika, Sv. Alberic i Stephen Harding, te potom Bernard iz Clairvauxa. Taj strogi samotnjački red, poznat po šutljivosti i iznimnim samostanskim graditeljskim umijećima širom Europe, zapravo je zagovarao povratak izvornome nauku Sv. Benedikta, odbacivši sve nadgradnje koje su nastale tijekom vremena. Zato su cisterciti i iznimno vješti poljodjelci i obrtnici (te još i danas na trgovištima prodaju vrhunske vlastite proizvode, što im je jedna od rjeđih primjera javnog djelovanja). Cistercitski samostani i danas su stoga prigradske "oaze mira" i oporavilišta u koja rado, zbog duhovne obnove, odlaze pojedini poslovnjaci. Teško pogođeni razvojem europske povijesti, protestantizmom, dokinućem samostana prema odluci engleskoga kralja Henrika VIII., Francuskom revolucijom i slobodnjaštvom u baroku (18. st.), taj nekoć vrlo bogat i tehnološki najnapredniji red jedva je preživio 19. i pogotovo 20. st., no i danas ga nalazimo u pojedinim europskim državama, razasutog u tri glavne skupine, ovisno o strogoći pridržavanja pravila: skupina općih pridržavatelja pravila, srednja skupina, te skupina vrlo strogih pridržavatelja pravila (trapisti). Cistercitskih samostana bilo je najviše u rodnoj im Francuskoj, potom u Belgiji, Italiji, Å vicarskoj, Engleskoj, Irskoj i Walesu, no bili su nazočni i u Austriji, Njemačkoj, Češkoj, Poljskoj i Mađarskoj, a širili su se sve do Å panjolske i Portugala na Zapadu, te do Å vedske, Danske i Norveške na sjeveru Europe. Danas, međutim, postoje pojedini pokušaji njihova oživljavanja i u dalekoj Australiji, te u SAD-u (trapističke opatije uglavnom u saveznim državama na sjeveroistoku i jugu zemlje). Najpoznatiji cistercitski samostan na hrvatskim povijesnim prostorima bila je utvrda u Petrovaradinu, u današnjoj Vojvodini. Napisali: dr. sc. Tihomir Živić Borislav Marušić, prof.
Objavio: admin | 07.05.2007.